Monday, July 12, 2010

Summer camp - Austria

Hi all,
since i do not have wifi and i have to use this public pc with german keybord i will write here this next 14 days.
I came in Wien yesterday, checked in some weird hostel that looked like hangar and went sideseeing. It turned out that the hostel in the center so i saw almost all of the main buildings here which were beautiful. I was talking pics but i cannot post them because i am not on my lap top (hopefully i will think how this wifi works).
Today i came in Langenlois and met bunch of people. It seems that it will be wonderful and fun all 14 days because all people have some positive energy. Good vibes. Good =)I am sharing a room with Austrian, German and Irish girl. Ja ja German and German all the time. I might learn something more than danke, bite, ja, jaja (which btw means kiss my ass in a slang).

Oh.. I have learn Irish dance. haha. You get easily tired with this dance.

Well, in short. I am happy that i get to speak English, i am happy that i will meet so many new and great people, and i am happy that i have this experience..

Güt night ..

Talk to you soon

Saturday, July 10, 2010

*
Mracen pogled sokriva
Edno misticno i tesko minato.
Patuvanje vo idnina
I kopnez za poubav pocetok
Prepoznavam vo nejzinata nasmevka.
Patista, kraevi, padovi,
Isprepleteni sonovi, silen kopnez
I nemir vo dusata
Se obelezje na nejzinata minata borba
So samata sebe...

*
Jas sum senka vo nokta.
Koja bara razlicni oblici na svetlina,
Onamu kade sto mrakot e edinstven gospodar.
Jas sum vozvisen privid
Na nepoznatoto i lazno svedostvo
Koe na onie koi ziveat vo temnina
Im nudi zrak spokojstvo.
Jas sum son koj prodava iliuzii
Na smrtnici osiromaseni so kopnez.
Jas sum vrisok,
Koj gi budi najnevinite detski dusicki
Zemajki im kapka mir.
Jas sum samo izguben talkac vo nokta,
Koj cela svoja sreka ja dal na bespomosnite.
Talkac koj opstojuva za nokta I mesecinata
Koja I dava sila da postoi i da se nadeva
Deka zvukot na teskoto disenje vo nokta
Naskoro ke prestane...

*
Od son ,
Se izdigase nejzinata nasmevka,
Iskrena, a skrsena,
Ubava, a zaboravena;
...vecna, a zaledena...

Od srekata,
Se izdigaa zelbite,
Se prepletuvaa zivotite,
Se nasmevnuvaa taznite;
...propagaa nevinite...

Od kopnezot,
Se izdigaa strastite,
Se brisea potrebite,
Se rusea momentite;
...nasmeani ostanuvaa samo zaljubenite...

Od pepel,
Se izdigase nejzinoto ime,
Iscrtano nad zivotot,
Skrseno vo ocajot,
Zarobeno vo spomeni;
...zabelezano za vekovi...

Od krajot,
Se izdigase pocetokot,
Se ranea nadezite,
Se rusea svetovite,
Se povtoruvaa denovite;
...isceznuvaa sekundite...

Nesovrsena realnost

Verojatno vo zivotot postojat momenti koga rabotite koi gi sakame se tolku daleku od nas, a nie duri otkoga ke gi izgubime sfakame deka ne mozeme bez istite. I togas ja barame najlazlivata vistina vo nasite srca, dali toa sto ni se slucuva e vozmozno I realno? Zatoa sto realnosta e razlicna vo secii oci. Taa prestavuva monotonost za nekoi, dinamicnost za drugi. Razigranost ili depresija ili mozebi gradenje na lazlivi spomeni od sopstvenata prikazna I naivno veruvanje deka utre sepak ke bide podobro. I vo momentite koga ke se pocustvuvame porazeni, pocnuvame da gi barame rabotite I lugeto koi ni se bliski I da veruvame deka tie ke go sprecat naseto tonenenje. I toa e najgolemata ironija, koja se povtoruva postojano. Taa glupava lazliva sreka koja ni ja nudat rabotite koi ne pravat srekni e samo izmiclica na dosadnite veceri koga sonceto zaoga, a nie uporno go barame naseto mesto pod sonceto. Verojatno istrazuvanjeto na sopstvenata sreka I barajki ja sopstvenata vistina vo naseto srce ke ni ja donese harmonijata kon koja tezneeme, bez da se prasuvame dali sme zgresile, I dali nekoj nas zbor ili delo povredil nekogo. Konecno, mora da sfatime deka denes e uspeh da se opstojuva bez da moras da se privrzes za nesto, zatoa sto privrzanosta e glupava rabota, koja koga ke se izgubi nosi bolka. Ako uspeeme da se pocituvame bez da ni bide gajle dali drugite ne pocituvaat nema da gi gubime bliskite raboti (I luge) zatoa sto istite tie nema da postojat, a nie ke bideme sovrseni roboti na moderniot zivot koi ke ja ziveat sopstvenata lazliva prikazna. Sepak, podobro e ponekogas da znaeme da izgubime nesto samo za da gi cenime poveke rabotite I da ja prifatime nasata nesovrsena realnost. Samo za da moze da veruvame deka utre sigurno ke bide podobro

Wednesday, July 7, 2010

Kopnez

Vozvisenost I trepet go obvivaa nejzinoto srce, a nasmevkata na nejzinoto lice oznacuvase kopnez. Silen I postojan! Kopnezot go oznacuvase sekoj vozvisen cin na stradanjeto na teloto. Fizickata bolka ja oznuvase tapoto steganje na gradite, ama taa toa ne go primetuvase. Psihickoto izmacuvanje bese posilno. Toa bese nemirna vozdiska, tesko disenje, vrtoglavica. Toa bese bitka so samata sebe I bitka so svetot koj I gi okupirase mislite. Nejzinoto srce bese svieno vo crnina. Toa cukase silno I otsecno slusajki go ritamot na pesnite koi I bea ostavile tolku silen vpecatok. Taa ne sakase da priznae ama se plasese. Se plasese da ne ostane sama slusajki gi stihovite koi vo sekoj son gi povtoruva cuvstvuvajki silna bolka.
Nejzina bolka bese kopnezot.
Kopnezot bese pricina za bezivotniot izraz na nejzinoto lice i za nejziniot trepet vo gradite.
A nejzina cel bese vistinata. Onaa lazliva traga koja ostava rana dlaboko vo srceto-taa sakase da znae dali taa rana e vistinska.
Taa vsusnost sakase da znae dali moze da ja izdade bolkata. ..
Taa samo sakase da se zapoznae sebe si…
Taa sakase da se nasmee..
Taa vistinski sakase, sakase…

Friday, June 25, 2010


. He was sitting in his chair, looking at me, and as always asking me question about your health. Calling me with my baby nick name, I was more than happy to see that he looked great. Smiling with joy and looking young I was happy to see that he doesn’t have any pain, he doesn’t have any scars, and he enjoys life. I was confused by this, as I knew that his health is not very good, but I assumed that he become better. As we were talking about how to prevent future problems, I was looking with joy and smiled.
Then. I woke up. It was a dream. He is not here. It is 5 am. Another dream in which I saw his happy face. All confused I went to his room. Empty room, perfectly made bed. Picture of me, my brother and my mother on the side. Pictures that he was seeing while fighting to survive. Pictures that were reminding him that he should not give up. I crushed on the bed all in tears. More than ever I realized that I miss him. More than I ever I realized that this past 6 months are fake. I am fake. I am not the same person, that so desperately I am trying to be. I am hiding that I miss him. And people think I don’t. But I do. To call me by nick name, or just send me message asking me what took me so long to come home, or that he loves me. I miss his perfume all around. I miss my friends saying “ Your dad is sooo handsome” . I miss my brother and I fighting for whom to get his old phone. I miss him being the imperfect dad, and the most stylish 45 years old ever. I miss him buying films, and watching them with me and my brother. I miss his specific taste for juices. I miss him making fun of me and my friends when we were making sangria. I miss him joke around with me and my boyfriend. I miss him drinking coffee with me, and miss his talks about good places in town. I miss him saying “ You look beautiful “ before I was going out. I miss him eating watermelon with me, and discussing about food.I miss him saying “ What have you drank last night ?”. I miss you to change pictures from phone with me through wifi. I miss my imperfect, stylish, funny and amazing father. I love him. I always did. Never showed that.
I miss him more than I could think I ever will. And I barely enter in this room. It is so frickin painful.

Thursday, June 24, 2010

"No gay permitted

“ Big Moto event for everyone that enjoys riding motorcycles. No alcohol, No drugs, No guns and NO homosexuals permitted” (This event is sponsored by city of Skopje)
Yes. This is the official invitation of this even, that on big posters is placed across the capital city. And all seems ok for almost everyone till the day when couple of NGO’s started complaining about this.
Well, this is something that should bother every single one of you. Not only few NGO’s. Girl, boy, women, man, adult, teen. Everyone. How can this be publicly said? I am not saying how people can think about this but how can you display such a thought in the center of the city?
I am frustrated and I am sick of this. We are going backwards and backwards and I am not sure where this will end.
In case you didn’t know, Macedonia has a law against discrimination, that is valid for everyone except homosexuals. Yes. You read well. And we are waiting to be accepted in the family of EU. Why we don’t mention homosexuals in this law? Because we don’t have homosexuals. It is that simple. Why would we need law that will protect them, when we don’t have any of “those creatures”.
I am not sure if we talk about dump or ignorant people. Or maybe blind. People who run our country and vote on laws. People who are planning to prohibit the abortion, and the right of choice. People who are discriminating while hiring are voting on a law against discrimination that has nothing to do with the basic human rights, because it does not include every one that might potentially be discriminated.
Good job Macedonia. Good job… keep being blind and ignorant. And go have fun on that event.

Sunday, June 13, 2010

Ponekogas


Da, postoi vreme koga se sekavam na minatoto so taga. Daleku so mislite probuvam da se vozdrzam da ne zaplcam pred luge, luge koi mi zboruvaat za nekoi poinakvi, poubavi vreminja. Vreminja koi mi se cinat tolku dalecni. Skoro nevozmozno dostiglivi. Ne realni. Nikogas za mene ostvarlivi.
Da, postojat moment koga go mrazam cel svet. GI mrazam nasmevkite na lugeto odokolu zatoa sto jas ne se smeam. Bar ne so celo srce. I znam deka ne treba da ocekuvam cel svet da zastane samo zatoa sto jas padnav, no bar da se svrtat onie koi brzaat kon onie koi se dole padnati.
Da, postojat momenti koga mi se grci srceto. Navecer, pred da zaspijam. Kako zastareni I dalecni momenti mi se prestavuvaat vo glavata sliki od spomeni koi bolat. I nemozam da zaspijam. Cekam da dojde vreme koga ke mozam da gi izbrkam tie sliki I koga ke mozam da zaspijam bez grcenje.
Da, postoi vreme koga ne mislam na tagata. Vreme koga se smeam bar malku iskreno I koga povtorno veruvam vo zivotot. Koga go pijam sonceto I uzivam vo prirodata. I togas, nekoja najmala sitnica. Nesto za site drugi nebitno ke me vrati nazad I ke mi donese novi I novi sliki od mojot zivot I ke me rastazi.
Da znam deka ne sum edinstvena. Da znam deka ne sum najnesrekna. Ne ni sakam da se klasificiram kako takva. No isto taka od koga znam za sebe znam deka zivotot e nefer I deka te butka postojano. Dobro, nekoi gi posteduva, no ne sum jas od tie tolku sreknite.
Sto imam? Imam pretpostauvam neizvesna idina za koja nesakam da razmisluvam, zatoa sto sum zaglavena so mislite vo minatoto. Imam srce koe seuste znae da saka, no nesaka da se privrzuva. Imam zivotna bolka koja nikogas nema da iscezne. I imam son, koj ke se trudam da go dostignam. Imam sila da pisuvam. I Imam prijateli za koi zivot bi dala I znam deka toa samo po sebe e golema sreka.
Ironicno, no krajot go nosi zaklucokot deka sum srekna na nekoj cuden I neverojaten nacin. I duri I koga mi se grci srceto, prodolzuvam da disam zaradi oni na koi mi pokazale deka sum im potrebna.